fićo je bio čudo tehnike

by Hrki 16/2/2013, 09:03

FIĆO JE ČUDO TEHNIKE

Fićo, kasnije stojadin i yugo, bili su osnova naše motorizacije, odlični auti. Bilo je i tragikomičnih situacija, ali Zastava je svojski odradila taj automobilski boom. Drugi nam auti nisu bili dostupni kao fićo, tehnički fenomen: kompaktan, izdržljiv, jednostavan za održavanje, prava divota. Zamislite kakvo je bilo zadovoljstvo preraditi fiću, frizirati ga da mu brzina s maksimalnih 110 km/h naraste na nevjerojatnih 200…
fićo je bio čudo tehnike Automobilizam_fico_je_bio_cudo_tehnike

fićo je bio čudo tehnike Automobilizam_fico_je_bio_cudo_tehnike

Da danas netko proizvodi auto s istim performansama u onakvoj karoseriji i s onakvom cijenom, to bi se razgrabilo dok kažete keks. Tada je koštao 595 dolara, to danas, s devalvacijom, inflacijom i poskupljenjima ne bi bilo više od 3.000 eura, kaže Jovica Paliković, nezaboravni automobilistički as i iskreni jugonostalgičar u intervjuu za Novossti. Jedan ste od idola bivše Jugoslavije: prije četrdesetak godina, klinci bi trčali ulicama i pretvarali se da voze auto, a i oni punoljetni, s dozvolom, htjeli su voziti poput vas, brzo i odvažno…
Svaka generacija ima svoje idole, to je normalno. Za moju su to bili Milivoje Božić, Mikica Vuković i legendarni Predrag Knežević. Živim u Zagrebu od 1944, od rođenja, a sport je moja ljubav od dječačkih dana. U početku sam se bavio motociklizmom, cestovnim brzinskim trkama, a potom i automobilizmom. Oduvijek me zanimalo kako popraviti i ubrzati motor, ta me fascinacija i odvela u auto-moto sport, a ona traje i danas, kada imam 68 godina. Studirao sam i strojarstvo, no nisam ga, nažalost, završio.  Koje ste sve titule osvojili?  Bio sam 16 puta šampion Jugoslavije u različitim kategorijama i disciplinama auto-moto sporta, no najviše sam volio male automobile: prerađene fiće, Abarthe, klasa do 750, kasnije 850 i 1.000 kubika. Vozio sam i Renault 8 Gordini do 1.300, kasnije i Renault 12 Gordini do 1.600 kubika. To nisu bili najjači automobili, ali su bili “najveseliji”. Nekima više pašu veći i snažniji auti, a meni su odgovarali slabiji, tu sam postizao najbolje rezultate.  Nema nas nigdje

Gdje je u auto-moto sportu bila Jugoslavija šezdesetih i sedamdesetih, a gdje je taj sport danas?

Bili smo daleko od Europe i od vrha svijeta, ali smo se ipak nekako nosili s njima, računali su na nas. Zapadnjaci su imali bolje uvjete, bili su marljiviji i više su ulagali u taj sport. Tek je nekoliko nas moglo držati korak s njima i nastupati na velikim europskim i svjetskim natjecanjima. Danas nas, nažalost, nema nigdje, iako su uvjeti neusporedivo bolji. Ima, naravno, talentiranih vozača, no kvaliteta proizlazi iz široke baze, kada se može razmišljati kako u sportskoj i fer borbi pobijediti konkurente slične kvalitete. Mi smo najviše učili iz poraza: ako nismo pobijedili, vidjeli bismo gdje smo griješili i pokušali biti bolji. U svim novonastalim državama isti je problem: nekoliko natjecatelja nastupa s fantastično skupim automobilima, uz fantastično visoke troškove. To rastjeruje druge i natjecanja postaju manje interesantna, manje je gledatelja, manje je zanimanje medija i industrije…  Tko su asovi današnjega automobilističkog svijeta?  Čini mi se da su Skandinavci najbolji, uz iznimku Francuza Sebastiena Loeba. Skandinavski je organizam prirodno bolje pripremljen za auto-moto sport i ekstremno brzu vožnju automobilom. Ovo može djelovati smiješno, ali nije. Oni žive u snježnim uvjetima i razlikuju pedesetak nijansi ledene površine. A kada kod nas zapadne snijeg, svi ga vidimo jednako, bijelo. Oni vide razliku koja proizlazi iz starosti snijega i leda, temperature, prisutnosti ili neprisutnosti vjetra, prašine…, a sve to određuje kako ćete i koliko brzo voziti da ne nastradate, ne uništite automobil i nastup. I hladnokrvni su, svaka im čast, to itekako pomaže.

Vozili ste i Zastavina vozila?

Fićo, kasnije stojadin i yugo, bili su osnova naše motorizacije, odlični auti. Bilo je i tragikomičnih situacija, ali Zastava je svojski odradila taj automobilski boom. Drugi nam auti nisu bili dostupni kao fićo, tehnički fenomen: kompaktan, izdržljiv, jednostavan za održavanje, prava divota. Zamislite kakvo je bilo zadovoljstvo preraditi fiću, frizirati ga da mu brzina s maksimalnih 110 km/h naraste na nevjerojatnih 200… Da danas netko proizvodi auto s istim performansama u onakvoj karoseriji i s onakvom cijenom, to bi se razgrabilo dok kažete keks. Tada je koštao 595 dolara, to danas, s devalvacijom, inflacijom i poskupljenjima ne bi bilo više od 3.000 eura. S fićom se bez generalke moglo preći i više od 100.000 kilometara. Sa 29 godina zaposlio sam se u Zastavi kao savjetnik utemeljitelja autoindustrije Jugoslavije, legendarnog Prvoslava Rakovića, i vrlo sam ponosan na svoj doprinos u razvoju naših automobila.  Fićo je imao motor straga: je li za amatere bolji prednji ili stražnji pogon?  Ovisi za što vam treba, za kakav teren, godišnje doba, za suhe i asfaltirane ceste ili led i makadam… Sa stražnjim motorom, fićo je u svoje vrijeme bio fantastično rješenje za jugoslavenske ceste, tadašnji stupanj tehničke kulture i poznavanje vožnje.  Pljačkaška cijena goriva

Gorivo je danas vrlo skupo, zašto?

Benzin nikada nije bilo jeftin, ali je u moje vrijeme bio neusporedivo pristupačniji. Kada bi Marsijanci došli na Zemlju, vidjeli bi odmah da se ovdje netko brzo bogati na energentima, pljačkajući obične ljude. I kao da je u tome među svim državama postignut konsenzus. Po mom mišljenju, gorivo bi moralo biti i upola jeftinije. Danas je s ovim cijenama gotovo nemoguće putovati, ni iz zadovoljstva ni iz poslovnih razloga. Zamislite kakav bi bio učinak u turizmu da je gorivo jeftinije? Koliko bi se radnih mjesta otvorilo kada bi se prosječna godišnja kilometraža udvostručila, koliko bi bilo novih servisa, vulkanizera, motela, hotela, restorana. Dvostruko! Gorivo ne košta jednako u cijelom svijetu. Zlato, srebro ili bakar imaju posvuda jednaku cijenu, ali nafta nema. Ako kod nas, primjerice, košta 100, negdje košta 17 ili manje. Većina država, pa i onih velikih, kroz gorivo pljačka vlastito stanovništvo.

Otkuda danas dolaze najbolji automobili, iz Italije, Francuske, Njemačke, Japana ili SAD-a?

Stvar je u namjeni auta, opredjeljenju i afinitetima. Svi imaju svoje prednosti i nedostatke, uske specijalnosti i karakteristike. Ja vozim Alfu, kao i moj sin, no ne zato što je najbolja, nego iz čiste slučajnosti.  Uživate li sada u mirovini ili AutoScout24 na vašoj vizitki znači da ste još aktivni?  AutoScout24 je međunarodna baza rabljenih automobila u cijeloj Europi. U bazi su podaci za više od dva milijuna vozila, pa je pravo mjesto za sve koji žele besplatno oglasiti prodaju ili kupiti auto. Dakle, nisam još u penziji, iako imam 47 godina staža. Još sam zdrav i jak za posao, a mislim da bi mi bilo predosadno da ništa ne radim. S druge strane, imam nekoliko hobija u kojima ne uspijevam uživati koliko bih želio: volim skijanje, zrakoplovstvo, jedrenje, ronjenje…  Jeste li zbog nacionalnosti posljednjih dvadesetak godina imali problema?  A tko ih u Hrvatskoj nije imao? Mislim da to ne proizlazi iz toga jeste li Srbin ili Hrvat. Nažalost, klima je bila takva, puna predrasuda, pa su manje otporni ljudi teže odolijevali izazovu da ne iskoriste priliku, riješe stare račune i frustracije. Čini mi se da sam više neugodnosti imao zato što mi neki nisu mogli “oprostiti” sportske rezultate i popularnost. No, ja se osjećam kao građanin svijeta i daleko sam iznad toga, ne dijelim ljude po naciji i ne mislim da su me Hrvati mučili. Dijelim ljude na dobre ili loše, na pametne i budale, na dobronamjerne ili zlonamjerne, nikako ne na Hrvate i Srbe, pogotovo ne na “zločeste” Hrvate i na “dobre” Srbe. Imao sam nekoliko neugodnih situacija koje su me zaboljele, a koje su pokrenule spodobe, zločesti ljudi, kako bi pred drugima prikrili svoje porijeklo ili djelovanje. Imam divne prijatelje Hrvate, Muslimane, Židove, Slovence, Srbe. Kada bi netko, ne daj bože, analizirao moju šećera punu krv, našao bi u njoj slovenskih, hercegovačkih, židovskih, hrvatskih, srpskih, crnogorskih krvnih zrnaca, po mami i tati, bakama i djedovima, pradjedovima. Najiskrenije, ne mogu prežaliti što nemam i nekih makedonskih korijena…  Slavim Bajram i oba Božića

Što vas je formiralo i tko je na vas utjecao tijekom odrastanja?

Uz moje drage roditelje, presudno su me odredili Zagreb i Hrvatska. Odgojen sam na Jagodi Truhelki, Ivani Brlić Mažuranić, Dobriši Cesariću, ali i na Cankaru, Seliškaru, Vandotu i Zmaju Jovi. Njihove su mi knjige bile dostupne doma, kod bake, u školi, kao i svima, na cijelom jugoslavenskom prostoru. Svatko je, u skladu sa svojim mogućnostima, željama i ograničenjima, mogao u tome uživati i oplemenjivati se ili skupljati u sebi prezir i mržnju. Često, nažalost, čujem i od svojih prijatelja kako nikada nisu bili i nikada neće ići kod “onih drugih, tako različitih od nas”. Ne mogu a da ih ne žalim, da žalim što imaju takve predrasude, što propuštaju u tim “drugima” vidjeti drage prijatelje, pametne sugovornike, zanimljive osobe. To, nažalost, vrijedi i za neke zagrebačke i za neke beogradske prijatelje. Razumijem direktne žrtve prokletog rata, ali ti moji prijatelji to nisu bili… Ja i dalje redovito odlazim u Sarajevo Veselinu Kapetanoviću, Ibrahimovu sinu, na proslavu Bajrama, redovito slavim katolički i pravoslavni Božić, iako nisam vjernik, kao što ga je u Sremskoj Mitrovici slavila i moja baka, tatina mama, koja je i sa 95 godina pekla kolače za oba blagdana, za slučaj da naiđe netko od komšija ove ili one vjere, pa da ga može počastiti.

Sport u nekadašnjoj Jugoslaviji i danas – Hrvatskoj ne ide košarka, Srbija nije najbolja u nogometu? Gdje smo u drugim timskim sportovima?

Redovito pratim sport, ali nisam baš neki ljubitelj nogometa. Međutim, kada je god neka tijesna situacija, pitanje hoće li biti medalja ili ne, sjetim se jugoslavenskih dream teamova u kolektivnim sportovima, kada smo osvajali sve što se osvojiti može, a sada se međusobno borimo dok drugi osvajaju medalje. Bilo bi nezamislivo da imamo jednu reprezentaciju, zlobnici bi to odmah prozvali jugonostalgijom. No, ja samo tako mogu razmišljati, prijašnji rezultati mi daju za pravo. Nisam odrastao u Požarevcu u Srbiji, nego u Jugoslaviji, u Zagrebu, a tada smo kao država jako mnogo značili u svjetskom sportu. Ne može ni danas Hrvatska imati dobru nogometnu reprezentaciju ako u njoj nema igrača iz Splita, Slavonije, cijele Hrvatske.

Nikola Plećaš je nedavno rekao da nikoga iz službenih hrvatskih sportskih institucija nije bilo u Ljubljani na proslavi 40. godišnjice osvajanja titule svjetskih košarkaških prvaka, iako je polovica jugoslavenskih reprezentativaca bila iz Hrvatske?

Nije da nije bilo igrača iz Hrvatske, nije bilo onih koji se boje za svoju stolicu, jer da su tamo otišli, jadnici, mogao im je netko oduzeti mjesto na kojem su sada i proglasiti ih jugonostalgičarima, što je i Hrvatskoj i u Srbiji danas gotovo najveći krimen. Nemam takvih ograničenja i kada bi me netko pozvao na sličnu proslavu, odazvao bih se. No, ja si taj luksuz mogu dopustiti, ne bavim se politikom i nitko ni na koji način ne upravlja mnome. Sloboda je kada nemaš što izgubiti, kažu pametni ljudi, a ja nemam baš ništa i nikakvu funkciju, i baš me briga za prodane duše i sportaše. Žalosno je što se sve to može preslikati na sport u svim bivšim jugoslavenskim republikama.
Razmišljate li o budućnosti auto-moto sporta?

Mislim da je budućnost svijetla, ali bi se netko ipak ozbiljnije trebao pozabaviti tim sportom. Gomila samozvanih stručnjaka, koji automobilizam nisu nikada ni omirisali, zauzela je upravljačke pozicije radi prestiža ili nekih svojih nedosanjanih snova. Činilo im se da je stvar jednostavna: malo utrka, pa malo slave, nešto love i tapšanja po ramenu, uz jednoglasne hvalospjeve samima sebi… Zbilja je, međutim, drugačija, sportska aktivnost svela se na minimum, o međunarodnim nastupima i natjecanjima nema ni riječi. U moje doba, u vrijeme nestašica, nedostatka deviza, rezervnih dijelova, da ne govorim o pasošima i viznim režimima, i po pet-šest jugoslavenskih posada nastupalo je uspješno na reliju Monte Carlo. Danas nema nikoga i ne čudim se tome: među tim “glavnim tajnicima” i ostalim folirantima nitko ne poznaje gradivo i ne razumije zašto neki jure po snijegu i ledu umjesto da sjede u svojim odajama i talasaju. Tek s vremena na vrijeme puste neke lažne balone o Formuli 1 u sirotoj Bistri i sve je, kao, u redu…  Da se pohvalim, nikada nisam pozvan za člana bilo koje automobilističke asocijacije u Zagrebu i Hrvatskoj. To me, s jedne strane, vrijeđa, a s druge mi je drago: ako oni mogu bez mene, mogu i ja bez njih. Ako su krvna zrnca važnija od znanja i sposobnosti, neka tako i bude. Ali, zar ne bi bilo smiješno da netko osniva skijaški savez Hrvatske bez Janice ili Ivice Kostelića? Oni, naravno, imaju neusporedivo bolje sportske rezultate od mojih, no paralela bi trebala biti jasna svakome dobronamjernome. Smiješno mi je da mogu bez mene, ali ako mogu, neka tako bude i neka uživaju u ostvarenim rezultatima. No, moram reći da nisam bio pozivan ni u srpske asocijacije: i njima, nažalost, bolje ide brojanje krvnih zrnaca od unapređenja automobilizma. Svima je važno da u sebi nemaš jugoslavenstva i jugonostalgije, a kod mene toga ima napretek… Nesretna kombinacija, zar ne?

by Lav 16/2/2013, 10:54

ma sve je meni jasno nego postoje li igdje ove lajsne za straznje prozore?

by miro 16/2/2013, 11:05

Hehehe a mene veseli da fićo nije izgubio na cijeni od kad je bio novi.
I dal neko zna kojeg šponzora da mi obljepi fiću teta Violeta naljepkama pa da mi plate registraciju?
Onda bi hladnokrvno ko pravi Skandinavac zaobilazio ležeče policajce i izvirujuče šahtove na cestama od Krka, Ozlja, Zagreba i Čakovca jer sam rođen tu i najbolje poznajem puteve i naše vozačke navike i nekulture.